Privatno

privatno2“Već od rođenja, u šibenskoj bolnici, Dražen se sa svojih 4750 g i 54 centimetra izdvajao među ostalom djecom. Odmah se moglo uočiti da je poseban. Kada su se, još prije nego je Dražen prohodao, pojavili problemi sa kukovima koji su ga prikovali za hodalicu, njega to nije obeshrabrilo već se igrao remenima kojima je bio vezan. Tako se od ranih dana učio rješavati probleme pozitivnim stavom.

Još u predškolskoj dobi osjetila sam da neće biti samo moj. Dok smo šetali Šibenikom svi bi ga htjeli primiti za ručicu, u očima mu se vidio drugačiji žar. Bio je tiho i mirno dijete, ali je puno razmišljao. Nije bio glasan u društvu niti je mnogo govorio, ali je zbog svojih promišljenih i odmjerenih izjava njegova riječ uvijek imala težinu.

Još od najmlađih dana ugledao se na brata Acu. Zbog njega je gitaru zamijenio košarkaškom loptom. Zapravo, gitaru nikad nije previše volio. Najčešće bi dolazio na satove sa jednom potrganom žicom kako bi dio vremena mogao provesti igrajući se dok bi profesor stavljao novu žicu. Uvijek mu je bilo draže dane provoditi na igralištu. Jednom je izjavio da bi možda odlučio igrati nogomet ili vaterpolo da se Aco odlučio za neki od tih sportova. Sa bratom je često radio i nepodopštine. Aco je ujutro kupovao mlijeko i kruh, a ostatak novaca nije vraćao roditeljima već spremao sa strane. Dražen bi to sve pratio bez riječi. Jednoga dana Dražen je zahtjevao od iznenađenog Ace da mu da pola novaca u zamjenu za šutnju. Na kraju su naravno sve bratski podijelili. Kasnije je Aco otišao igrati za Cibonu, što je ujedno bio i jedan od razloga zašto se Dražen 5 godina kasnije odlučio baš za taj klub.

Kad je odrastao i postao sportska zvijezda, ostao je jednostavan te je najviše volio ljudima donositi sreću. Činio je to kroz košarku svojim maksimalnim zalaganjem na sportskom terenu, ali i pomažući im u vezi njihovih privatnih problema kad god je to mogao. Uvijek je svakome poklanjao pažnju i rado odvajao vrijeme za druženje s ljudima koji su mu prilazili. Jednostavno nije mogao funkcionirati ako oko njega nisu svi bili sretni. Govorio je da mu je ljudski osmjeh i sreća najveća nagrada. Nikad nije razmišljao o novcu. Poznata je njegova izjava da koliko god se novaca imalo, čovjek ne može spavati na dva kreveta i jesti dva ručka. Zato se vodio isključivo izazovima. Htio je završiti pravni fakultet i jednoga dana raditi u struci, u sportu biti najbolji. Uvijek je marljivo radio više nego drugi. Niti kada je postao prvak Europe i Svijeta i jedan od najboljih igrača NBA lige nije mu nestalo motiva da trenira više i teže od ostalih.”

 – Biserka Petrović